Objaviti dvije knjige u relativno kratkom razdoblju za mene znači mnogo više od toga da su dva rukopisa napokon stigla do čitatelja. To je prilika da se osvrnem na vlastiti autorski put, na odluke koje donosim tijekom pisanja i na ono što se mijenja kada se prihvatim priče koja od mene zahtijeva drukčiji pristup od svega što sam dotad radila.
Moje dvije nove knjige, Neustrašive hrvatske žene i Neobična boca, na prvi se pogled teško mogu više razlikovati. Jedna donosi priče o ženama iz hrvatske povijesti i kulture čiji su životi i postignuća zaslužili svoje mjesto u kolektivnom pamćenju. Druga je slikovnica o crvenoj pandi Andi koja odrasta u obiteljskim okolnostima koje joj ne pružaju sigurnost kakvu bi svako dijete trebalo imati.
Ipak, povezuje ih nešto što mi je kao autorici posebno važno: želja da knjiga ne bude samo nešto što ćemo pročitati i odložiti na policu, nego priča koja će u čitatelju pokrenuti pitanje, potaknuti razgovor ili mu pomoći da nešto što dotad nije razumio sagleda iz drukčije perspektive.
Zašto ne postoji jedan recept za svaku priču?
Kada pišemo, lako je povjerovati da ćemo s dovoljno iskustva jednom pronaći formulu koja funkcionira svaki put. Razvijamo vlastiti rukopis, prepoznatljiv način izražavanja i radne navike koje nam olakšavaju proces. Ipak, svaka nova knjiga ponovno nas vraća na početak, barem u jednom važnom smislu.
Moramo se zapitati što konkretna priča zahtijeva od nas, što čitatelj treba znati, što je potrebno dodatno istražiti i kako odabrati pravi način pripovijedanja. Upravo zato pisanje knjige nije samo prenošenje ideje na papir, nego proces u kojem se ideja postupno oblikuje, provjerava i razvija.
U Neustrašivim hrvatskim ženama važan dio procesa čini istraživanje. Iza svake priče stoji stvarna žena, njezin život, vrijeme u kojem je živjela i okolnosti koje su oblikovale njezine mogućnosti. Pisati o tim ženama znači odlučiti koje događaje izdvojiti, kako približiti povijesni kontekst mlađim čitateljima i kako osobu iz prošlosti učiniti razumljivom današnjem djetetu.
Nije dovoljno nabrojiti postignuća i zaključiti da je riječ o iznimnoj ženi. Važno je približiti i osobu iza tih postignuća, pokazati da su velike životne priče sastavljene od odluka, prepreka, sumnji i ustrajnosti. Povijest tada prestaje biti tek niz podataka koje treba zapamtiti i postaje nešto s čime se možemo povezati.
Kod Neobične boce polazište je drukčije. U središtu je djetetovo iskustvo, posebno ono što se događa kada dom, mjesto na kojem bi dijete trebalo osjećati sigurnost, postane izvor neizvjesnosti. Takvu priču nije dovoljno ispričati tako da bude razumljiva. Potrebno je razmišljati i o tome kako će je dijete doživjeti, o osjećajima koje može potaknuti i o prostoru koji ostavlja za vlastito razumijevanje.
Svaka knjiga, dakle, traži vlastiti jezik, strukturu i način pripovijedanja. Ono što funkcionira u biografskoj priči ne mora funkcionirati u slikovnici, kao što ni pristup povijesnim činjenicama ne možemo jednostavno preslikati na priču o dječjim osjećajima.
Što se događa nakon objavljivanja knjige?
Jedna od važnih lekcija koje sam naučila kroz svoj rad jest da objavljivanje knjige nije završna točka autorskog procesa. Baš nikada. To je trenutak u kojem priča počinje živjeti među ljudima koji je čitaju, interpretiraju i povezuju s vlastitim iskustvima.
Knjiga može postati tema razgovora u obitelji, potaknuti pitanje na školskom satu, otvoriti prostor za radionicu ili inspirirati nekoga da istraži osobu o kojoj prije nije znao ništa. Ponekad će čitatelj u njoj pronaći odgovor, a ponekad će tek prvi put osvijestiti pitanje koje ga dotad nije zaokupljalo.
Zato mi je važno razmišljati i o tome kako knjige predstavljam, kome ih približavam i na koje se načine njihove teme mogu nastaviti razvijati. Autorski posao ne svodi se na pisanje rukopisa i čekanje da ga netko pročita. On uključuje komunikaciju s publikom, promišljanje o kontekstu u kojem knjiga izlazi i pronalaženje načina da dođe do ljudi kojima može biti važna.
To je osobito vidljivo kod knjiga namijenjenih djeci. Njihova publika nisu samo mali čitatelji nego i roditelji, učitelji, knjižničari i svi odrasli koji djeci pomažu otkrivati književnost. Razumjeti te različite perspektive znači lakše prepoznati gdje i kako knjiga može pronaći svoje mjesto.
Jednako je važno razumjeti da ne postoji univerzalna strategija promocije koja odgovara svakoj knjizi. Svaka ima svoju temu, publiku i potencijal, a zadatak je autora pronaći način predstavljanja koji će biti vjeran onome što je napisao.
Kako napisati i objaviti svoju prvu knjigu?
Kada razgovaram s ljudima koji žele napisati knjigu, često razmišljam o tome koliko je važno da se ne zaustave na početnoj ideji, ali i da ne očekuju kako će odmah znati svaki sljedeći korak.
Dobra ideja važna je polazna točka, no ona sama po sebi još nije knjiga. Potrebno ju je razviti, pronaći njezin oblik, razumjeti buduće čitatelje i organizirati proces rada tako da rukopis postupno dobije cjelinu. Potrebno je naučiti i kako se odmaknuti od vlastitog teksta, prepoznati što mu nedostaje te prihvatiti da pisanje i uređivanje zahtijevaju različite vrste pažnje.
Jednako je važno razmišljati o tome što slijedi nakon dovršetka rukopisa. Želimo li knjigu ponuditi nakladniku ili je objaviti samostalno? Kome je namijenjena? Kako ćemo je predstaviti čitateljima? Koje mogućnosti postoje da njezina tema nastavi živjeti i nakon objavljivanja?
Na ta pitanja ne moramo imati sve odgovore na početku. Važno je, međutim, znati da ona postoje i da se mogu rješavati korak po korak.
Upravo sam zato pripremila e-knjigu Kako napisati i objaviti svoju prvu knjigu? koja uskoro kreće u prodaju. (Isječke možeš prelistati ovdje). Željela sam svoje iskustvo rada na knjigama pretočiti u praktičan vodič koji budućim autorima može pomoći da jasnije sagledaju proces, razumiju pojedine faze pisanja i objavljivanja knjige te lakše odluče što im je činiti dalje.
Ne vjerujem da postoji jedna jedina formula koja će svakome pomoći napisati jednako dobru knjigu. Vjerujem, međutim, da se mnoge prepreke mogu lakše savladati kada razumijemo proces, kada znamo koje odluke trebamo donijeti i kada vlastitu ideju prestanemo promatrati kao nešto nedostižno.
Što sam naučila o pisanju dviju različitih knjiga?
Pišući Neustrašive hrvatske žene i Neobičnu bocu, ponovno sam se uvjerila da različite priče zahtijevaju različite pristupe. Jedna traži istraživanje i pažljivo prenošenje činjenica, druga osjetljivost prema dječjoj perspektivi i iskustvima o kojima se često šuti. Obje, međutim, traže promišljanje o tome što želimo prenijeti čitatelju i zašto je važno da upravo tu priču ispričamo.
Pisanje i objavljivanje knjige nije uvijek jednostavan ni predvidljiv proces. Dobra ideja tek je početak, a put do gotove knjige uključuje mnogo odluka, preispitivanja i učenja. Upravo zato vrijedi odvojiti vrijeme za razvoj ideje, upoznavanje budućih čitatelja i razumijevanje svih faza koje nas čekaju.
Ne postoji jedan recept za pisanje dobre knjige, ali postoji način da se za taj proces bolje pripremimo. Kada pak znamo što želimo postići, kome se obraćamo i što želimo ostaviti iza posljednje rečenice, lakše je pronaći prvi korak.
Svaka nova knjiga za mene je prilika da nešto naučim, drukčije sagledam vlastiti rad i ponovno otkrijem koliko se toga krije iza priče koja na kraju stane među korice. Vjerujem da autorstvo nije samo vještina pisanja. To je i spremnost da učimo, preispitujemo vlastite odluke i pronađemo najbolji način da priču koju nosimo u sebi podijelimo s drugima.