O alkoholizmu se u pravilu govori kroz prizmu odrasle osobe koja pije. Govori se o ovisnosti, njezinim uzrocima i posljedicama, liječenju, obitelji, narušenim odnosima i problemima koje alkohol donosi pojedincu i njegovoj okolini. Puno se rjeđe govori o djeci koja odrastaju uz ovisnost, i to ne kao o „djeci alkoholičara”, etiketi koja ih određuje kroz problem odrasle osobe, nego kao o djeci koja imaju vlastito iskustvo, vlastite strahove i vlastite načine nošenja s okolnostima koje nisu izabrala i koje ne mogu promijeniti.
Upravo iz tog mjesta nastala je moja najnovija knjiga Neobična boca.
Kada sam počela razmišljati o ovoj slikovnici, nisam željela napisati priču koja će djeci objašnjavati što je alkoholizam. Ona to jako dobro znaju, iako ga ne znaju imenovati. Dijete itekako razumije da se nešto događa, razumije kada odrasla osoba više nije ista, kada razgovor prelazi u svađu, kada se u kući mijenja atmosfera i kada je najpametnije povući se u svoju sobu i čekati da sve prođe.
Zato je u ovoj priči boca postala više od predmeta. Za Andu, malu crvenu pandu koja je njezina glavna junakinja, zvuk njezina zveckanja postaje svojevrsni alarm. Ona najavljuje mogućnost nečega što Anda ne može zaustaviti, objasniti ni kontrolirati, a upravo je taj osjećaj nemoći jedan od ključnih elemenata iskustva djeteta koje odrasta u nestabilnom obiteljskom okruženju.
Dom bi trebao biti prostor u kojem dijete razvija osjećaj sigurnosti. U njemu bi trebalo imati mogućnost pogriješiti bez straha, izraziti emociju bez posljedica, postavljati pitanja, igrati se i postupno upoznavati svijet. Kada je taj isti prostor nepredvidiv, dijete se prilagođava situaciji. Počinje pratiti raspoloženja odraslih, predviđati njihove reakcije i razvijati različite strategije kojima pokušava smanjiti vlastiti osjećaj ugroženosti.
Takva ponašanja izvana ponekad uopće ne izgledaju kao posljedica onoga što se događa kod kuće. Dijete može postati povučeno, agresivno, pretjerano odgovorno, imati problema s koncentracijom ili školskim obvezama, djelovati nezainteresirano ili, upravo suprotno, pokušavati biti savršeno. Ako pritom odrasli oko njega ne prepoznaju kontekst u kojem ta ponašanja nastaju, dijete vrlo lako ostaje bez podrške koja mu je potrebna.
U Neobičnoj boci zato nema odrasle osobe koja će Andi jednostavno objasniti što se događa i ponuditi brzo rješenje. To je namjerno. Njezina je stvarnost upravo u tome što odrasli koji bi trebali prepoznati njezinu patnju to ne čine. Anda tako ostaje sama s iskustvom koje ne zna objasniti, ali pronalazi nešto što joj omogućuje da ga postupno počne razumijevati: knjige.
To nije slučajnost.
Knjiga za dijete može biti mnogo više od izvora informacija ili zabave. U trenutku kada dijete nema dovoljno riječi za vlastito iskustvo, priča mu može ponuditi jezik. Lik može omogućiti prepoznavanje, metafora može učiniti podnošljivim ono što je preteško izgovoriti izravno, a imaginarni svijet može otvoriti prostor u kojem je moguće zamisliti drugačiji život.
Za Andu upravo to postaje početak promjene.
Uz slikovnice, svoju plišanu Bellu i poruke koje šalje u bocama, ona postupno počinje oblikovati vlastiti unutarnji svijet. U tim porukama ne nestaje ono što joj se događa, ali se mijenja njezin odnos prema tome. Počinje pronalaziti riječi za vlastite osjećaje, propitivati ono što joj se dogodilo i, što mi je bilo posebno važno, odvajati vlastitu vrijednost od okolnosti u kojima odrasta.
To je, u konačnici, i razlog zbog kojeg Neobičnu bocu nisam željela završiti na temi alkoholizma.
Ova slikovnica govori o posljedicama odrastanja uz ovisnost, ali još više govori o djetetu koje unatoč takvom iskustvu pokušava sačuvati osjećaj vlastite vrijednosti. I ne, nisam to pisala kako bih romantizirala otpornost djece jer u mom djetinjstvu nema ničeg romantičnog, nego da bih pokazala koliko je važno da dijete u nekom trenutku dobije priliku čuti ono što bi trebalo čuti od početka, a to je da nije krivo, da nije odgovorno za ponašanje odraslih i da ono što se događa u njegovoj obitelji ne određuje njegovu vrijednost.
Neobična boca nastala je iz osobnog iskustva, ali nisam je željela zadržati na razini osobne priče. Kada sam odlučila napisati je, postalo mi je važno pitanje što se događa s djecom čiji se problemi često tumače odvojeno od obiteljskog konteksta u kojem nastaju i koliko dugo posljedice takvog djetinjstva mogu ostati nevidljive. Zbog toga mi je bilo važno napisati knjigu koja će moći razgovarati i s djetetom koje takvo iskustvo upravo proživljava i s odraslom osobom koja će u Andi prepoznati vlastito djetinjstvo.
U tom smislu Neobična boca nije samo knjiga o alkoholu. Ona je knjiga o šutnji, o obiteljskoj dinamici koju dijete pokušava razumjeti, o osjećaju nesigurnosti koji može postati dio svakodnevice i o potrebi da se iskustvu koje je dugo bilo neizgovoreno napokon pronađu riječi. To je i knjiga o književnosti, jer vjerujem da priča ponekad može napraviti ono što izravno objašnjavanje ne može: približiti iskustvo bez dociranja i omogućiti čitatelju da u tuđoj priči prepozna nešto vlastito.
Dugo sam razmišljala želim li podijeliti ovu priču. Bojala sam se, da. No ne želim da ijedno dijete odrasta onako kako sam ja, u vječnom strahu, s razvijenom anksioznošću i stalnom potrebom za dokazivanjem. Trebale su mi godine psihoterapije da se donekle toga riješim, ali sam shvatila da to što sam odrastala uz takvu osobu nije moja sramota, nego njegova. Isključivo njegova i onih koji mi kao djetetu nisu pružili pomoć kada sam ih to molila.
No još je važnije koliko djece odrasta s iskustvima o kojima ne govorimo dovoljno?
Ako Neobična boca nekome pomogne da to pitanje postavi, ako dijete u njoj pronađe riječi za nešto što još nije znalo imenovati ili ako odrasla osoba zbog nje malo pažljivije pogleda dijete koje joj se čini povučeno, nemirno, problematično ili jednostavno „čudno”, onda je ova knjiga pronašla svoj razlog